17. 10. 2011.

Moj idol: Marilyn Manson

ili: Može li BDSM spasiti svet?

Da li se i vama dešava da nekad čitate intervjue, upitnike... i u glavi zamišljate odgovore? Ja to radim. Neretko imam neki odgovor, ponekad sam potpuno nezainteresovan ili ne znam ništa o temi, ali ima jedno pitanje koje se često pojavljuje, a ja nikako da smislim odgovor, i to me pomalo nervira. To su pitanja tipa: Ko je vaš uzor ili Kome se divite, i slična.
Što bi se religijski reklo: Gordost je greh. Ovo je tačno. Ako mislite da ste najbolji na svetu, onda sa vama nešto nije u redu (osim ako niste Usain Bolt, ili Novak Đoković :)). Zato me tako nervira što ni za koga ne mogu da kažem da mi je uzor, idol... Svakome pronalazim neku zamerku.
Umem ja da iskreno cenim neko delo, opus, ličnost, postupak. Evo, na primer, od pisaca: Mario Vargas Llosa. Jednostavno mi je legao po mnogo čemu. Skoro da mu nemam zamerku. Ali, onda dođe u Srbiju 90-tih, i priča nešto što ja procenjujem kao da se nedovoljno udubio, proučio. Ili, pred kraj života počinje da piše erotske priče... ne ide.
I tako. Godinama. Malo po malo, od gađenja, neverice... pokušaja da svarim... jedne zanimljive melodije, malo udubljivanja u tekstove, životnog sazrevanja, razvijanja ljubavi prema vizuelnim umetnostima... pa do, možda na svoj način, razumevanja, divljenja.
Izdvojio se Marilyn Manson.
Ono što taj čovek govori, uopšte nije ono kako on izgleda! Naprotiv. Na svoj, uvrnuti način, njegove poruke su zapravo humanističke. Ili, ako je ovo za vas prejaka reč, njegove poruke su žestoka kritika onoga lošeg u savremenom društvu:

Isečak iz pesme This is the new shit:

Rebel, rebel,
sex, sex
and don't forget the violence
(- pobuna, pobuna,
seks, seks
i ne zaboravite, nasilje)


Šta hoću da kažem (a mislim da i Manson to pokušava da kaže):
Lepo je što se mi nadamo da će biti dobro, lepo je što maštamo. Ali, Raj nikada neće postojati! Ima u čoveku nečeg lošeg:

"Jer postoji druga strana,
neki kažu tamna strana,
tamna strana sile, svemira..."
- Momčilo Bajagić Bajaga.

Ali, to loše nije istinski loše, to je samo nešto što nam pomaže da preživimo, što nam pomaže da se izborimo sa nedaćama, sa surovom okolinom...

Razmislite, razmislite o surovoj hladnoći beskrajnog svemira.

I ne treba to uništavati. Ne treba sebi vaditi zube i čupati kandže, pa se uputiti u džunglu!
Ovo je veoma važan filozofski trenutak. Ovo je ono što Mansona izdvaja, ovo je trunčica koja nedostaje da bih mogao da poštujem mnoge druge maštovite, pozitivne, humane, humanističke, utopističke, komunističke... borce za ljudska prava, borce za zaštitu okoline... Svi oni će kad tad pokleknuti u svojoj borbi, u svojoj filozofiji... pokleknuće pred surovom biologijom, pred ljudskom prirodom, pred suštinom života...
Oslobodite svoju tamnu stranu! Samo tako možemo ostvariti ravnotežu. Ne ustručavajte se, ne stežite se, ne okivajte se.
----------
A onda, ako dodamo detaljno razrađen Mansonov vizuelni identitet, ako dodamo očigledno izraženo poštovanje prema ženskoj lepoti, ako dodamo hrabrost i odlučnost... to je ono zbog čega sam odlučio da od sada u svoje odgovore svrstam još jedan - na gore pomenuto pitanje.

(Da se razumemo, ako vam je neko idol, u tom smislu, to ne znači da vi u potpunosti opravdavate ono što radi. Mada postoji ovde nedoslednost tipa:
"Aha, Llosi zameraš neke sitnice, a Mansonu gledaš kroz prste za alkoholizam i nemanje dece!?"
Jeste, u pravu ste, ali i to je čar Merilyna Mansona, možete ga prihvatiti potpuno nedosledno... ako oslobodite svoju tamnu stranu, morate to dozvoliti i drugima.
Nepravedno prema Llosi? Možda, ali meni su ostale kandže, a Llosi to nikako neće smetati.)

E, sad. U vezi sa ovim, ali ne izvedeno jedno iz drugog.
Ja sam i BDSM simpatizer.
Nemojte se odmah mrštiti. Ima u BDSM-u mnogo od gore navedenih filozofskih rešenja. Sa još jednim dodatkom. Uvek, i PRE SVEGA, ako govorimo o BDSM-u, govorimo o poverenju i svesnosti!
Ovo su dve ljudske osobine koji će morati biti vodilje budućeg pozitivističkog društva. Ne: sloboda, poštenje, pravda... po meni prevaziđeni modeli (o ovome sam govorio i u Ulozi frizera u savremenom društvu)
U poslednje vreme, popularne su pesimističke ocene "situacije", pozivi na revolt, pobunu... Ali, nema istinske ideje, nema kvalitetne ponude drugačijih rešenja.
Izgleda da je došle vreme kada je jedini ispravni put, unutrašnja promena pojednica. Izgleda da je došlo vreme za nove vrste promena... promena ideala!
Ako zamišljamo društvo bolje od ovoga, možda je rešenje društvo koje bi se zasnivalo na poverenju i svesnosti. BDSM društvo!?

Ima li boljeg rešenja od "izlučivanja" svojih mračnih strana na pozitivan način. U razmeni energija između kompatibilnih bića? Ima li većeg rezervoara energije od onoga koji se nalazi u nama? Nemojmo sputavati svoju energiju! Ispoljimo je. Dopustimo joj da izađe, da se razmahne. Dozvolimo joj da stigne do onoga kome je potrebna, dozvolimo drugima da budu sposobni da prihvate energiju, apsorbuju je, prerade, i vrate je još jaču!
Ima li boljeg načina "smirivanja" potencijalnih agresivaca, ljudi koji mogu da naude i okolini i društvu, od dopuštanja da se iskažu? Ima li boljeg načina pojačavanja neodlučnih od uzleta na krilima odlučnosti?

Danas je vreme nezadovoljstva. Stvaraju se pobune i revolti. Ali, nema ideje!
Može li BDSM spasiti svet?

(Molim sve koji nisu razumeli kraj ovog teksta, da zaborave da su ovo pročitali.)

9. 10. 2011.

Legende se stvaraju u oktobru

Dakle, počela je NFL sezona, i pošto su mi svi ukućani sada na Net-u, ja po ceo dan gledam ESPN America. Znate, kažu da je u US, američki fudbal sport br. 1, pa onda mnogo praznih mesta, pa bejzbol (baseball). E, sada ćemo se baviti ovim drugim, jer oktobar mesec je rezervisan za baseball playoff, ili kako to na ESPN-u vole da kažu: "u oktobru se stvaraju legende!".
Prilično "otkačen" sport. Pravila su na prvi pogled neuhvatljiva, mada kada se dobro udubite i otpratite par utakmica, shvatićete. Ipak, nije ništa čudno da i profesionalni igrači u toku neke utakmice nauče, ili po prvi put čuju za neko pravilo! Bejzbol vam je to... sav u magli neodređenosti.
Za razliku od fudbala (u daljem tekstu uvek mislim na "američki") koji se igra u fascinanto kratkoj sezoni sa iznenađujuće malo utakmica, bejzbol vam je pravi "smarač", koji se igra od aprila do oktobra i gde svaki tim odigra oko 162 utakmice po sezoni !!! Svaki meč traje oko 3 sata, nikada ne znate kada će se završiti, i veći deo vremena gledate kako neko razmišlja, priprema se, nervozno žvaće, pljuje, usekuje se, izvodi nerazumljive pokrete, nepovezano trči tamo vamo...
Nije onda ni čudo što se ta bejzbol sezona obično igra pred sablasno praznim tribinama, potpuno neispraćeno od strane medija. Ako nekad, slučajno, i uspete da zakačite neku utakmicu na TV-u, sve vreme razmišljate: "od čega se ovi klubovi izdržavaju, kako oni uopšte imaju para za putovanja, a kamoli da plate igrače, itd"
Još ako ste navikli na energiju i eksplozivnost fudbala, na uzvike bola i lomljenja kostiju, na neizrecivu radost često izraženu jakim udarcima po saigraču... onda vam ovaj baseball dođe kao čisto gubljenje vremena i jedino što vidite je velika količina slina i drugih usnih izlučevina koje sav taj neshvatljivo veliki broj ljudi u dresovima besomučno raspoređuje po terenu i klupi.
I onda dođe oktobar! Samo 8 ekipa se surovim izborom plasira u playoff, koji se igra po takozvanim "serijama" gde jedan par igra na 3 ili 4 dobijene, svakog dana, utakmicu za utakmicom. Putuju oni i po ceo kontinent tamo vamo, ali utakmice igraju dan za danom. (Doduše i nema nekih velikih fizičkih naprezanja na tim utakmicama.)
I tada cela nacija "poludi".
Stadioni uzavru od gomile posetilaca, himna se peva sa najvećim naježenjem kao da je maltene Superbowl! Igrači postaju junaci o kojima se zna sve: statistike, mentalni sklop, koliko su dugo gajili brade ili kakve tetovaže imaju...
Dugotrajno međusobno gledanje pitcher-a (onog koji baca lopticu) i batter-a (onog koji je čeka palicom) sada postaje svima jasno mentalno nadmetanje superiornih umova. Milioni ljudi se uključuju u pogađanje "ako on misli da ja znam šta on misli, da li onda on misli da ja znam gde ću sada da bacim lopticu, ili bih sada trebao da pomislim da on misli upravo ono što ja mislim, pa da onda promenim?". I onda on treba što jače i što neodređenije da baci lopticu u jedan prilično neodređen prostor, ali tako da onaj koji o njemu najviše razmišlja ne može to da pretpostavi, dok u isto vreme saigrači ovog prvog, a i čitav stadion gledalaca, tačno znaju gde će ovaj neodređeno da je baci, tačno poštujući pravila !?
Fascinantan sport, ha?
I tada, uvek u pratnji sreće, izranjanju neki pojedinci, postaju legende, njihove sličice dobijaju neverovatne vrednosti. A samo zato što im se loptica odbila tačno tamo gde treba, ili obrnuto.
I tako se probudim rano ujutro, i potrčim da pogledam rezultate od prošle noći, i zadivljujuće pročitam (www.mlb.com) da je "posle 3,5 sata izuzetno napete izvanredne utakmice , rezultat bio 1:0" !? Ovo je valjda jedini sport na svetu koji može bez postignutih poena, posle 3,5 sata igra da bude "izvanredan"!
Ali, na svu sreću, završiće se taj oktobar. Odrediće se pobednik "World Series", i nestaće taj baseball sa ESPN-a. A dok se to ne desi, uživaću u njemu.
Fascinantan sport, ha?