29. 3. 2011.

Globalno selo - konačno otuđenje

Kao da je pitanje "otuđenja" malo izašlo iz mode poslednjih godina. Ovome je možda doprinela čista pomodnost društvenih tema, a delimično i nikada ranije prisutan osećaj globalne pripadnosti i dostupnosti svake vrste informacija, koju nam je doneo Internet.
I, na prvi pogled, "otuđenje" se više ne postavlja kao problem. Ako ne želite da budete sami, ili ako imate bilo kakve probleme u komunikaciji, sve što treba da uradite je da preskočite lična ograničenja koja ste najčešće sami sebi postavili, i u sigurnosti i miru svoje sobe možete izaći u svet. Najednom, postajete okruženi ljubaznošću i toplom dobrodošlicom. Najednom, postajete deo grupe, zajednice... postajete ono što sami sebi želite!
Na prvi pogled, ljudi mogu reći da je ovo opasno, zato što nema fizičkog kontakta, zato što nema mirisa i oblika... međutim, ako je to zaista ono što vam treba, Internet će vam i to pružiti, odnosno daće vam alate da ugovorite viđenje, dodirivanje, mirisanje...
O kakvom onda "konačnom otuđenju" ja to govorim?
Posmatram sledeći fenomen koji se očigledno stvara: "potpuna demokratizacija" ili najširi mogući izbor tema i informacija, stavljaju nas u zanimljiv položaj, ili skoro eksperiment - kuda nas to vodi?
Po svemu sudeći... to nas vodi u konačnu izolaciju!
Ali ne pojedinačnog tipa - nećemo mi skapati kao usamljeni kosturi u svojim stolicama sa slušalicama na ušima... ne...bojim se nečeg goreg.
Bojim se zatvorenih grupa!
Imate izbor... i to koristite, zar ne! Dosta vam je više da se smarate svim onim stvarima koje nikada niste voleli. Sada možete raditi ono što želite, i najlepše od svega je što upoznajete i druge ljude koji misle kao vi. Srodne duše.
Najednom, pomišljate: "svi ovako misle", "svi ovo vole"... i postaje opasno da izgubite moć zdravog rasuđivanja. Postajete zatvorenici sopstvene grupe. Ili kako kaže izreka: "Ne vidite šumu od drveća".
Okruživaćete se ljudima koji misle slično vama, imaju slična interesovanja. Davaćete i dobijati podršku, ali samo "odgovarajućim". Dodire i susrete sa drugačijima ćete ili ignorisati, ili grubo odbacivati - pa zato služi demokratija, zar ne?
I vaše mišljenje će se ovakvim "pumpanjem" razvijati i dalje jednosmerno, do konačnosti... do konačnog otuđenja. To je tako lako, jer su vam podrška "svi"!?
I tako grupe postaju sve jače i jače, i sve dalje i dalje...

7. 3. 2011.

Rekonstrukcija penzionog sistema

Jedan od realnih problema koji nam zagorčava život u ovo vreme "krize", je i namet koji trpe zaposleni u ovoj zemlji. Prvo je delovao neverovatno, a sada već zastrašuje podatak da u Srbiji ima više penzionera nego zaposlenih van administracije! Trenutno (ako se dobro sećam) na jednog zaposlenog koji sam stvara svoj dohodak, dolaze čak tri "izdržavana" lica!
Penzijski sistem zahteva hitne i oštre rekonstrukcija, inače će nas pojesti. Zamišljam dva osnovna, radikalna, reza koja treba uraditi:

1. Ograničiti maksimalnu penziju na visinu prosečne plate.
Možda ćete pomisliti da nije "humano". Ako je neko radio celi život, red je i da uživa (!?) Ali, oni koji koriste neverovatno visoke penzije su imali i neverovatno visoke plate !!! Za ceo svoj život su imali toliko prilika da uštede ili investiraju! Mogli su da kupuju nekretnine, mogli su da koriste privatne penzijske fondove, mogli su da (sada popularno) investiraju u "zelene" projekte.
Ako se sekirate za one koji su celog života bili bogati, zašto se ne sekirate i za one koji su celog života bili siromašni, a isto su radili, i nisu imali prilike da koriste sve ovo nabrojano.
Mi danas imamo bolesnu situaciju: cilj je zauzeti neki jako plaćeni posao na par godina (to su obično državni službenici, na primer - poslanici), i vi ste zasnovali novu dinastiju! Obezbedili ste i sebe i svoje unučiće, a plaćaće vas svi radnici koji će se tek roditi u ovoj zemlji!
Nije logično da partijski poslušnici budu toliko nagrađeni, na teret svih građana!

2. Uvesti promenljivu starosnu granicu odlaska u penziju
Nedavno se vodila polemika kada treba ići u penziju. Čak su bili onoliki francuski štrajkovi povodom toga. Evo rešenja: promenljiva granica! Propisujemo, na primer, 65 godina starosti. Ali, u penziju se sasvim legalno i uredno može otići već sa 60 godina - samo što vam je tada penzija npr 50%. Sa 61 godinom - 60%, i tako dalje, dok sa 65 imate 100%.
Možete ostati i duže, i dobijati 110%.. i dalje, sve do zakonskog maksimuma. Ako ste toliko potrebni poslodavcu - neka vas zadrži! Ali, posle starosne granice, poslodavac nema nikakvu zakonsku obavezu vašeg zadržavanja na poslu. Može vas "poslati" u penziju kad god poželi, bez obrazloženja.

Nemam uvida koliko novca bi se uštedelo sa ove dve promene, ali bi sigurno dovele do pravednijeg društva. Zaista je veoma opasna praksa političkih snaga, ili onih koji imaju druge vrste moći (kao moj omiljeni OFPS), da putem svojih plata, koje ionako troše društveni budžet, ovi evoluirani kriminalci obezbeđuju finansijsku sigurnost i svoje budućnosti (a opet na račun "običnog" sveta).

4. 3. 2011.

Ideja nam treba

Reklo bi se da je većina građana Srbije u pravoj izbornoj panici. Na koga god da pomislite u trenutnom političkom životu, prevrne vam se stomak.
Za koga glasati u ovakvoj situaciji? Najverovatnije će apstinencija biti najveća do sada. Ali, to nam ne rešava problem, makar i 20% ljudi glasalo, odnos snaga će opet biti isti, dakle opet "jovo-nanovo". A treba živeti :(
Oh, gde su nam lepe 90-te, kada smo imali ideju, volju, cilj.... lako je bilo ujediniti se protiv jednog Slobe i težiti Evropi. Previše lako.
Sada se treba ujediniti protiv svakoga ko je ikada i mirisao vlast, i ići u nepoznato. Previše teško.
Jedini iole realni cilj bi nam bio da smanjimo državni kriminal, da obuzdamo pomahnitale krvopije, i da se trudimo da promovisanjem pozitivnih ljudskih osobina dostignemo humano društvo. A onda će doći i do poboljšanja. Utopijski (!?), ali ja ne vidim drugog puta.
Ali, da ne bi sve ostalo na praznoj priči, ipak su potrebni ljudi koji pokreću stvari i koji drže suštinu. Iz mog paničnog posmatranja političkog života u poslednje vreme, ovo je ekipa koju sam ja okupio u svojoj glavi, i kojoj bih poverio put ka izlazu. (Nemojte ove ljude ocrnjavati odmah... svako od njih ima neke loše osobine, greške..., ali... "ko je bez greške neka baci prvi kamen"). Dakle, evo:

1. Prvo nam trebaju pare. Bez para ništa ne ide. Za ovo bih zadužio Miodraga Kostića. Veoma odmeren u poslednje vreme, rado viđen na mnogim debatama i obično pozitivno ocenjen. Sa svojim stavom: "Da, ja to imam, ali moji radnici primaju dobru platu, ne otpuštam, radim, izvozim i nisam se ništa više obogatio nego što je to realno..." - mogao bi da bude finansijer

2. Treba nam energija - pokretač. Verovali ili ne, tipujem na Vuka Draškovića. Kada sam ga skoro gledao kako govori, postalo mi je jasno kako je bilo moguće da smo ga pratili 90-tih. Kao da se probudio iz dugog narkomanskog sna, Vuk je počeo da govori smisleno, i da isijava energijom. Ne zaboravite, to je čovek koji je sam napravio 9. mart - početak svega.

3. Mediji. I dalje ostajem pri B92. I oni u poslednje vreme kao da se bude iz nekog sna, i očigledno su na klackalici da li smeju da se okrenu protiv DS-a. Taman kad pomislim da su krenuli, oni se vrate u ulizičku podaničku fazu. Mislim da im nedostaje samo malo podrške, a ova prethodno navedena dvojica bi to mogli da im pruže.

4. Početna masa. Ovde bih istakao Uniju poslodavaca Srbije, koja se u poslednje vreme skoro uvek pojavljuje sa logičnim razmišljanjima. Naravno, njima dodati sve one izgubljene polu ilegalne grupe koje se okupljaju u poslednje vreme,najčešće po internetu.

Verujem da bi ova grupa mogla da povede Srbiju u bolju budućnost. Za sve ostalo... . vrtim glavom tužnog pogleda.

1. 3. 2011.

Rekonstrukcija zaštite prava

Shvatajući razmere kriminalne konstrukcije koja pod izgovorom zaštite autorskih prava zgrće lična bogatstva (OFPS), prilično sam se posvetio objašnjavanju koliko je loše to što oni rade.
U isto vreme, razumeo sam način kako je uopšte moglo da dođe do stvaranja ovakvih Zakona, koji omogućavaju ovaj evoluirani kriminal.
I zaista treba razmisliti malo o istinskoj ZAŠTITI autora. Ovde bih napravio podelu koja na neki način već i postoji. Zaštita treba da postoji na dva nivoa, ili fronta. Jedan je zaštita od kriminalnih radnji, tj krađe umetničkih dela, odnosno autorstva. Ako neko iskoristi delove vaše muzike, delove vaših tekstova, ilustracija, filmova ili drugih autorskih dela, pa to potpiše svojim imenom ili prodaje bez vašeg znanja i dozvole, to je stvar za krivično gonjenje, i dobrim delom je to na neki način i pokriveno.
Druga stvar je mehanizam komercijalizacije autorskih dela, odnosno načini kako autori mogu doći do novca koji se stvara prodajom njihovih dela. I ovde bih stvari dodatno suzio na - muziku. Zato što se najviše para tu "vrti", i zato što i ove organizacije evoluiranog kriminala svoje delovanje uglavnom ograničavaju samo na muziku.
Ovde su mehanizmi dosta jasni u mnogim segmentima (nosači zvuka, koncerti, kafane, klubovi...), međutim stvari postaju zamršene kod takozvanog "javnog izvođenja". Ovo je upravo trenutak gde se pojavljuju OFPS-i i stvaraju pometnju iz koje izvlače ogromne materijalne koristi.
Evo mog predloga kako se stvari mogu rešiti:

1. Svaki autor i/ili izdavač, propisuje svoju tarifu, odnosno cenu, koliko treba da mu se plati za svako javno izvođenje njegovog dela. Takođe, daju i ograničenja gde se njihovi radovi ne smeju puštati (politički skupovi ili nešto slično)
2. Emiteri (radio, TV...) izabiraju šta puštaju, prave "košuljice" na osnovu kojih uplaćuju onoliko koliko su pustili.
3. Organizacija nasumice, ali najmanje jednom mesečno, vrši kontrolu emitera, tako što snima njihov program tokom 24 sata i upoređuje sa predatom košuljicom.
4. Ograničiti plate zaposlenima u ovim organizacijama na 1 prosečnu platu.
5. Radni prostori manji od 100 m2, se ne smatraju javnim emitovanjem (kancelarije, radnje, saloni...)

6. Veći radni prostori imaju dve opcije: ili da besplatno puštaju program emitera, ili da takođe dostavljaju košuljice.
7. Dozvoljeni su direktni "bilateralni" ugovori.
8. Neobuhvaćena muzika se naplaćuje cenom 50% od prosečne cene koju su dali autori-izdavači i ona najvećim delom ide na obaveze prema inostranstvu.

Ovo je osnova rekonstrukcije zaštite, u delu javnog izvođenja. Najvažnija stvar je ograničiti plate zaposlenima (ako mislite da je prosečna plata malo, razmislite, oni to ipak rade iz ubeđenja, a ne koristi). Međutim, naravno da treba ozbiljno voditi računa i o drugim troškovima ovakvih organizacija, gde su takođe moguće zloupotrebe.
Dalje, ako verujete da vredite, ako verujete da se bez vas ne može - ako verujete da je vaše autorsko delo roba za koju trebate biti plaćeni od javnog emitovanja - odredite koliko vaša roba košta!!! Mislite da javno emitovanje ide vama u korist? Onda objavite da se može emitovati besplatno!
Ideja nije u skladu sa preporukama EU? Onda ćemo lepo objasniti EU da su svi autori plaćeni tačno onoliko koliko traže, tržišno. Ako im se to ne sviđa, onda mislim da imamo sva moralna prava da kažemo da smo MI u pravu, a da ONI greše! Pa i po cenu ne ulaska u EU! Ali, videćemo da li neće prihvatiti da je ovo dobro rešenje.