16. 2. 2011.

Nama je najteže, i šta ćemo sad?

U vreme kada isti ljudi koji su nam do juče govorili da smo "lideri u regionu" sada priznaju da imamo najniže plate, najgori standard i najviše nezaposlenih - pomišljamo da je svima u ovoj našoj zemlji teško.
Ali, kao što sam rekao, potičem iz poslovnog kruga malih preduzetnika, i smatram da je NAMA NAJTEŽE!
Iz više razloga: finansijskih, moralnih...
Dobro, kriza.... smanjuje se obim posla, smanjuje se zarada... menjaju se načini rada, snalazimo se kako znamo i umemo, dokvalifikujemo, menjamo, prilagođavamo... stalno napeti i zamišljeni... često depresivni - ali, to nam je posao.
Ali, tek nam sada slede problemi. Ako nekome trebaju pare - uzmite od malih privrednika.
Velike ne sme niko da dirne (odnosno oni i jesu oni kojima pare trebaju), a "obični" ljudi i dalje imaju prezrivo podcenjivački odnos: "Ma imate vi para".
I to je moralni deo problema koji nas boli: trudimo se, radimo, razmišljamo, koprcamo, dajemo sve od sebe, često i više nego što imamo, a stav javnosti je: "Lako je vama, platite"
A onaj finansijski deo problema je suštinski. Svako malo dobijemo neko novo pismo, novu Odluku, po kojoj smo dužni da platimo ne male pare, inače nam sleduju zatezne kamate, prisilne naplate, oduzimanje imovine...
I to ne zato što smo nešto koristili, potrošili, naručili... ne, jednostavno zato što POSTOJIMO!
Došli smo u veoma opasnu situaciju da samim svojim postojanjem iniciramo postupke da nam se oduzima imovina. Ne zato što radimo loše, pogrešno, što smo se zadužili.... ne... da ponovim: SAMO ZATO ŠTO POSTOJIMO!
Primeri su brojni, i pogađaju određene grupe preduzetnika. Da navedem neke nesagledivo mnogo povećane ili novouvedene stvari: Obavezne komunalne takse, registracija vozila, obavezna pretplate na GPRS, obavezni zakupi prostora,  i tako dalje i tako dalje.
I sve se to prvo donese u vidu Zakona, naprave se obaveze, pa vam se dostavi Rešenje! Sve "po Zakonu". Ako ne platite u roku od 15 dana od prijema Rešenja: doći ćemo i uzeti vam stvari iz stana, pa stan, onda decu i porodicu, pa kad vam uzmemo sve što imate ići ćete u zatvor, ali ne pre nego što vas dovoljno izgladnimo da nam slučajno ne napravite štetu time što ćete puno jesti o našem trošku.
A ne možemo ništa. Ako štrajkujemo, to"ne odlaže izvršenje", ako se bunimo medijima: "šta vi hoćete, imate vi para", ako zatvorimo poslove, i to košta, ne možete vi sad tek tako da zatvorite firmu.... prvo "bato" plati, pa onda zatvaraj.
Da navedem još neke neverovatne stvari koje "podstiču male i srednje preduzetnike":
- Ako ste žena nemate pravo na porodiljsko bolovanje,
- ako želite da se bavite trgovinom van Srbije - plaćate iste takse kao da trgujete tankerima nafte,
- ako želite da se nešto čuje na vašem radnom mestu, plaćate mojim omiljenim organizacijama, kao što je OFPS,
- struja, voda, komunalije, grejanje... sve plaćate više puta skuplje nego što je normalno
....
Sve u svemu, ako želite da se bavite malim poslom, mesečni izdaci koje morate platiti, samo zato što postojite, su sigurno veći od prosečne plate u Srbiji. I to ne plaćate ako zaradite, ne, vi MORATE platiti, imali ili nemali, a ako nemate.... pa prodajte stan, prodajte neki organ.. .nije nas briga, što si hteo da se baviš poslom?
I sve "po Zakonu".
Pa čak i ako se prisetimo 90-tih, da prepišemo. Ni to ne možemo. "Siva" ekonomija je zauzeta od strane jačih i brojnijih, malo žućih i sa nešto kosijim očima.
Dobro, zaista je lepo videti gomilu slatke kineske dečice koja trčkaraju po novobeogradskom bloku 70. Ali, zamislite da naše radnje rade onako kako oni rade - do sada bi svi bili u zatvoru. I to su nam zabranili (ne toliko Zakonom, koliko diskriminacijom, a kako je to toga došlo ne bih da se uplićem).
Zaista se pitam: Šta ćemo sad?

14. 2. 2011.

Okorela zemlja čuda...

Trenutno čitam roman "Okorela zemlja čuda i Kraj sveta" Haruki Murakamija. Oprostićete mi što ne stavljam naslov originala, dosta bih se pomučio sa japanskim znakovima a to većini ništa ne bi značilo. A onaj manji broj ljudi koji razumeju i srpski i japanski verovatno znaju i mnogo više od mene o trenutno najpopularnijem japanskom piscu.
Ovo je treći roman Murakamija koji čitam ("Igraj, igraj igraj" i "Norveška šuma") što ga svrstava u manji broj pisaca koji su me toliko zainteresovali da im iznova poklanjam pažnju. Pored pitke i prilično uravnotežene naracije, Murakami uspeva da enigmatske postavke svojih romana prenese i na ukupno svoje delo, što doprinosi tome da se lakše odlučite na njegov novi roman.
Ono što mene iznova "muči" kod ovog autora je to što je glavni junak (do sada uvek muškarac) prilično melanholičan i mlak, intelektualni tip, ujedno i veoma uspešan u društvenim odnosima, i u zarađivanju novca, ali i u ostvarivanju emotivnih, odnosno seksualnih veza. Ovo se ne poklapa sa mojim životnim iskustvima, gde ipak morate uložiti neki trud i napor da bi ste došli do cilja, a ne ćutati i jednostavno puštati da drugi ljudi rade za vas, što je veoma često kod Murakamija.
Međutim, ovo je ujedno i ta enigma koju pokušavam da rešim: "Da li se radi o japanskom društvu?" Jer isti junak je po pravilu dobar u svom poslu, i po pravilu se velika količina vremena koju verovatno provodi na poslu uopšte ne opisuje u romanima.
Da li je tako u Japanu? Da li je njihov odnos prema radu tako ravnodušan i pomirljiv? Za razliku od evropljana, ovde ne možete osetiti ni ljubav, ali ni mržnju prema poslu. Ne možete osetiti ni žal za vremenom provedenim radeći, ali ni oduševljenje tim vremenom. I da li je dobar rad ujedno garancija da vam i privatan život onda teče glatko i mirno?
To su moja pitanja na koja pokušavam da odgovorim. Inače bih kao Hornbija i pisaca sličnih njemu, odbacio Murakamijeve romane, svrstavajući ga u hvalisavca, koji piše samo zato da bi veličao svoja seksualna umeća.
Ali, kvalitet Murakamija je u tome što mislim da na ova pitanja neću naći odgovor, a za to vreme uživam u njegovoj sporoj vožnji. On uspeva da se njiše na granici, ali ipak opstaje u predelu dobrog ukusa.

P.S. Uf. U jednom trenutku ove knjige uplašio sam se da možda ne čitam "Da Vinčijev kod" ili nešto tako. Dobro, bar je završio u svoj ritmu, ali ipak se vidi da je bio znatno mlađi pisac kada je pisao ovu knjigu, nego one prethodne koje sam čitao. Ne bih "Okorelu zemlju..." svrstao u njegove velike domete, ali... bar nam je dao objašnjenje svojih životnih stavova (koji, istina, "nikog nisu naročito impresionirala").

7. 2. 2011.

Da li uopšte postoji razlog postojanja OFPS-a

Proteklih dana se više javno govori o OFPS-u, i smatram da sam i sam skromno doprineo širenju svesti o ovom "fenomenu".Broj "hit"-ova, odnosno dolazaka na moje tekstove koje se ovime bave je uvek visok, i sve je viši, što dokazuje da se ljudi interesuju.
Pored svih dokaza da OFPS radi isključivo u ličnu korist i dobrobit svojih osnivača, koje sam opisao u ranijem tekstu, želim da se pozabavim uopšte idejom postojanja ovakvog vida Zakona.
Oni govore: "Muzika nije besplatna". Oni govore: "Vi neovlašćeno kopirate i koristite naše proizvode kako bi povećali svoju zaradu ulepšavanjem atmosfere" !?
Razmislimo malo o ovome... Zamislite sada sve pisce, novinare... da kažu isto ovo? Imaju sva prava. Oni napišu, neko to objavi, a čitaju svi, i oni koji kupe novine / knjigu, i oni koji je pozajme, kopiraju... Parodiju na OFPS i izdavače sam takođe opisao na ovom blogu
Zamislimo proizvođače stolica: "Kupite našu stolicu, ali na njoj možete sedeti samo kući. Ako ovu stolicu koristite u kancelariji, morate nam plaćati mesečno, a mi ćemo proceniti koliko ljudi na njoj sedi, pa na osnovu toga vam odrediti Tarifu"!?
Želim da napravim Youtube video sa ovakvim oglasom - Udruženje proizvođača stolica: "Nije dobro kada imate tvrdu stolicu!"
Zamislite dizajnere bilborda: "Milioni ljudi vide moj dizajn i to im ulepšava grad/život (a to je svakako više od broja slušanja svih pesama Zdravka Čolića od 1985 na ovamo, bez obzira sa koliko praškova ga podelili). Svako od tih prolaznika sada treba da mi plaća mesečno! - Moj rad nije besplatan!"
Frizer vašoj ženi napravi divnu frizuru. Ona postane mnogo lepša, ali... žena ima pravo da se pokazuje samo u kući. Napolju, ko god je vidi, život mu je ulepšan i treba da plati frizeru sa svaki "view". Frizura nije besplatna!
 ---------------
Muzičar zarađuje: javnim nastupima (koncerti, zabave...), kao honorarac (kada mu se rad naruči, za film, pozorište....), kao izdavač (od prodaje nosača zvuka), i tako dalje i tako dalje.
Kako sada muzičari postaju značajniji od svih drugih umetnosti i delatnosti, i jedini imaju pravo da za budu bez prestanka plaćani? Ako naručite bistu, platite vajaru, a neće mu sada svaki prolaznik plaćati zato što gleda njegov spomenik!
(Ovo pišem jer sam slušao kompozitora muzike iz Otpisanih, koji je govorio da treba da mu se stalno plaća kad se sluša njegova muzika.
On je uradio muziku po narudžbini, napravio je neki dogovor - da li su ga prevarili, da li mu ništa nisu platili nego je samo radio za platu u socijalizmu? Da li je to moj problem? Da li se plaća Meštroviću za konje ispred Skupštine? A sigurno ih vidi više ljudi nego što slušaju Otpisane.)
 ---------------
U čemu je njihov problem? - U tome što imaju mnogo para, a to znači i mnogo moći i to znači potrebu za još. Dovoljno su moćni da sebe predstave toliko važnim, da uzmu za normalno da su iznad svih drugih i da imaju PRAVA da budu bogati (ovde ne govorim o muzičarima umetnicima, oni nemaju vremena da se time bave, ovde govorim o "biznismenima" koji zapravo crpe najviše para iz muzičke industrije).

Da..., puštam muziku u svojoj prodavnici / kancelariji / salonu... ali isto tako imam i pločice na podu, i nameštaj, i slike na zidovima, druge umetničke predmete... i sve to mi koristi za rad!
Pa čak i radio i televizija!!! Oni bi možda mogli da plaćaju - na račun te muzike oni prodaju reklame... Ali, kako bi se onda uopšte čulo za neku muziku? Svaki izdavač / muzičar ŽELI da se njegov rad čuje na radiju / televiziji... to je njegova promocija, oni to podstiču. Pa gde je logika da za to bude plaćen?
Zamislite sada Raiffaisen banka da kaže: "Moji oglasi mnogo ulepšavaju vaše novine/TV, i bez nas bi vi bili samo ružni mali tupavci. Od sada vi plaćate NAMA kad god objavite naš oglas!"
---------------
Na celu ovu filozofiju, kada dodate da najveći deo (lavovski, enormni, bolesno veliki, gotovo sve) što se "krvavim rukama" otme od naroda, uopšte i ne vidi niko od umetnika muzičara, daje samo veoma gorak ukus u ustima...
Pa kada dodate i to da i ako bi videli, ko vidi? Kako proceniti kome treba dati? I tu dolazi OFPS i objašnjava nam stvari: "Nama. Nama treba dati jer da nas nema svi bi muzičari skapali od gladi!". E moj Boro Đorđeviću, e moja Merima Njegomir - pogledaje bolje oko sebe... umetnici ste, imate izoštrenu percepciju.. Kako niste uvideli da ste prodali svoju dušu?
E, moja budućnosti, moje buduće generacije.... radićete i plaćati enormne penzije današnjim zaposlenim u OFPS-u. Budućnost nam je okovana. Naša deca su sputana i žigosana da plaćaju današnje zlotvore.
U svojoj knjizi Uloga frizera u savremenom društvu, govorim o bolestima današnjeg društva, i napravio sam samo dve grupe: kriminal i nezaposlenost. Govorim o tome da je kriminal stalni pratilac života, kao bakterija, evoluira zajedno sa društvom. Ovo je sjajan primer evolucije kriminala. Ovo je vrh "lanca ishrane" kriminala, gde se svesno pravi Zakon tako da se bogato nagradi nasilni parazitizam!

2. 2. 2011.

O pesimizmu u književnosti

Ovde sam razmišljao da li da bude "pesimizam" ili "depresija". Depresija bolje opisuje ovo što želim da kažem, ali isto tako previše asocira na bolest, a ovo nije bolest, čak naprotiv, ovo su veoma zdrava razmišljanja - ali depresivna.
Ideju za ovaj tekst sam dobio kada sam pročitao "Bespuće", takođe depresivnu knjigu, ali u poređenju sa monstrum knjigama koje ću ovde opisati, dečija slikovnica.
Dakle, govoriću o dva autora koji su proteklih godina definisali pojam pesimizma (depresije). Jedan je stariji, dobitnik Nobelove nagrade, Dž. M. Kuci. (John Maxwell Coetzee), drugi mlađi, ali opasniji, Mišel Uelbek (Michel Houellebecq).
Što se mene tiče, zajednička osobina za obojicu je da sam pročitao po jednu njihovu knjigu - Kucijevu "Čekajući varvare" (Waiting for the Barbarians, 1980) i Uelbekovu "Mogućnost ostrva" (La Possibilité d'une île, 2005) i rekao: "Gospodo, ove knjige su izuzetne, ali ja više neću čitati ništa što ste vi napisali - ja to sebi neću da radim!"
Kuci nam daje jezivu sliku ljudskog bića. Šta je sve taj grozan stvor sposoban da uradi. Uspešno poništava sve izvore nade ili dobrote. Međutim, pošto je pisac iz Južne Afrike, njegova dela upućuju i na neku političku aktuelnost, što celoj priči daje još jeziviji obrt, jer shvatate da se to što on opisuje možda negde i stvarno dogodilo.
Ali u isto vreme, ovaj podatak čitaocu dopušta i nadu, da je borba moguća i da se stvari mogu promeniti. To se i dogodilo, jer je Kuci čvrsto obećao da se promenio i da mu knjige više nisu takve. Poverovao sam mu i počeo da čitam "Dnevnik loše godine". Bio je u pravu, promenio se, više nije jeziv, ali više nije ni dobar (knjigu nisam završio). Nemojte ceniti Kucija po njegovim poslednjim knjigama, ipak ćete morati ući u njegovu najmračniju strahotu da bi ga poštovali.

Mišel Uelbek je nešto drugačiji. On se ne obračunava sa političkim režimima. On je protivnik čovečanstva. Uelbeka opisuju ga kao izuzetno inteligentnog čoveka. A on svoju intelegenciju koristi da bi dokazao svetu da nema nade. Da nam je propast neminovna.
Na početku "Mogućnosti ostrva" pisac se obračunava sa seksualnosti, sa već prvih stranica kao da nam poručuje: "Jebem zato što mi se može, nije bitno koga i kako, a decu svoju ubijam". I ovo je trenutak kada čitaoc ima potpuno pravo da kaže: "Čoveče, ti si bolestan, ja ne želim da čujem ono što ti pričaš." I ovde se vaša veza sa Uelbekom može prekinuti - savršeno opravdano.
Međutim, ako odete dalje, videćete da kada preskoči ovu, za njega tešku, prepreku, Uelbek nam bez imalo milosti uništava svaku pomisao na izlaz iz neminovne propasti. Zaista veoma inteligentno i proračunato. Toliko opasno da, evo ni posle nekoliko godina koliko je prošlo od kada sam ga poslednji put čitao, ne želim ni da vidim njegovo ime na koricama.
Još nisam čuo da je Uelbek pošao stopama Kucija i objavio da se promenio.