14. 11. 2011.

Serija domaćih knjiga

Kako domaće filmove ne gledam već niz godina, tako i slabo čitam knjige domaćih autora. Ipak, igrom slučaja sam se ubacio u ceo niz takvih dela:

- Prugastoplave storije, Nikola Malović, 2010.

- Ispod tavanice koja se ljuspa, Goran Petrović, 2010.

- Mansarda, Danilo Kiš, 1962.

Prugastoplave storije su zbirka priča. Potiče iz Boke Kotorske, i donosi jedan lep osećaj dobro opisane atmosfere. Na prvi pogled me je zbunilo obaveštenje na koricama da je "Knjiga od značaja za srpsku kulturu po oceni beogradskog ogranka 12 vekova stare organizacije Bokeljska mornarica. U potpisu: Admiral dr Branko Sbutega."!? Ali, ono što je unutra je u stvari savršeno opisano ovom čudnom rečenicom. Nenegativan srpski nacionalizam (i takav postoji), ali onako kako to izgleda u Boki, mestu izolovanom od sveta, u koji, i odakle, dolaze ljudi iz celog sveta.
Proveo sam tamo živeći neko vreme, i potpuno razumem ono što je ovde opisano, prelepo geografsko mesto, mirno mediteransko more koje ne talasa, a sve unutar kontinentalnih planina.
Boka je jedno od onih mesta na svetu koje je jedinstveno, i ne može se svrstati ni u jednu kategoriju, i kao takva je fascinantna. Ove priče se na neki način približavaju ovoj jedinstvenosti... ali, budimo iskreni... samo su na putu približavanja. Kao što i Boka pleni, ali duži boravak u njoj ipak počinje da smeta, tako i ove priče u sebi imaju nečega iritantnog.
Ali, mogu biti zgodne za neko lagano popodne... i dodir sa Bokeljskim mediteranom.

Ispod tavanice koja se ljuspa. Na sličan način i ovaj roman nas vodi u atmosferu srpske provincije. Opet, imam iskustva i sa takvim životom, pa sam to prihvatio dobronamerno.
Ipak, instistiranje na nekim detaljima a zanemarivanje nekih drugih koji bi za celokupnu priču bili makar podjednako važni, čini ovaj roman prilično neefektnim i pomalo promašenim.
Malo opravdanja za ovu čudnu kompoziciju možemo naći na kraju, u pogovoru samog pisca gde objašnjava da je ovo zapravo delo koje je započelo kao kratka priča, na koju se zatim godinama "lepio" dodatni materijal. Verovatno je to dovelo do ove pomalo neuravnotežene konstrukcije, koju ipak samo možemo opravdati, ali teško i prihvatiti.
I, konačno...

Mansarda - Danilo Kiš. Ove proznu poemu sam pročitao po preporuci, apsolutno siguran da sam je ranije već čitao, i pomalo zbunjen zašto ničega ne mogu da se setim. To me je malo plašilo, jer dela koja tako zaboravljam su obično ona koja sam svrstao pod "loša".
Sad kad sam je ponovo pročitao, savršeno mi jasno zašto sam tada tako o njoj mislio, ali mi je i konačno postalo jasno zašto je Kiš tako omiljen!
Voleli to ili ne, književna dela ipak moramo posmatrati u vremenu.
Ja sam sazrevao u posthipijevskoj eri, gde su poruke dece cveća već prevaziđene, ali ujedno i uvrštene u obrazovanje. Tako gledajući, Mansarda je bleda kopija pisaca kasnijih 60-tih i 70-tih, sa svojim boemskim porukama, alkoholnim isparenjima, dalekim horizontima i romantičnim ljubavima. Sve u svemu, za vreme 80-tih, prava plagijatorska ljiga.
Međutim....
Ovo je objavljeno 1962. !!!!!!
Pre bilo kog hipika, pre Bukowskog, u isto vreme kad i Kerouac...
Ja to tada nisam mogao da uvidim, nisam tada mogao da razumem koliko se okolnosti brzo i lako menjaju, i koliki je dar biti sposoban da se uspešno projektuješ u budućnost. A Mansarda jeste knjiga koja ide jedno 10 godina ispred svog vremena. Na žalost, posle 20 godina se opet može smatrati prevaziđenom, a to je upravo bio trenutak kada sam ja imao prvi dodir sa njom.
Ali, ostavimo se sad same priče, ili stila, ili ideja. Ima nečeg u Danilu Kišu što je vrednije od ovoga, i još više zadivljuje! U jednoj ličnosti je spojio dva dara. Jedan je razumevanje sveta oko sebe, ili u sebi, savršeno razvijen osećaj podvojenosti, isprepletanosti "dobrog" i "lošeg"... Drugi dar je umeće sa rečima! Neki ljudi jednostavno umeju da koriste reči, da ih tako postave i urede, da to bude lepo. Estetika reči, nekada mnogo više korištena u lirici, je ono što je Kišov očigledan talenat.
Kako je navedeno u engleskoj wikipediji o Kišu, bio je "viđen" da postane dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ali ga je sprečila rana smrt (sa samo 54 godine). Pretpostavljam da je članak na Wikipediji uređen sa srpske strane, ali opet, iskreno mislim da to nije daleko od istine, i da bi Kiš veoma lako mogao da postane Nobelovac.

Pitanje koje me kopka je, šta bi Kiš govorio o sadašnjem vremenu? Da li bi uopšte bio pisac? Vidim da je pred kraj života već "migrirao" ka filmu. Bio je savremen i živeo u svom vremenu, a opet prilično satiričan prema trenutku. Kako bi se on danas ponašao?

2. 11. 2011.

Pijavice na mršavom telu

Oni nepopularni "harači" ili porezi apsolutističke vlasti protiv kojih su se borili Karađorđe ili Robin Hud su uzmali "desetak" (10%) onoga što imate. A danas nam vladari uzimaju i do 4%, ali prilikom svake razmene novca, i TO NIKO NE PRIMEĆUJE!!!
Na moje već izgrađeno mišljenje o negativnim posledicama korišćenja platnih kartica, nadovezao se jedan tekst idejnog vođe Piratskog pokreta, pa onda nedefinisani pokret Occupy, koji bar znaju protiv koga su (protiv banaka), pa uzavrela borba u USA oko provizija...

Kako je došlo do toga da banke budu označene kao mračna sila?
Što se mene tiče, u glavi mi je zazvonilo zvono za uzbunu kada je svet, tamo 2008/9 još uvek zbunjen i u neverici pokušavao da odgonetne kakvi su to problemi odjednom počeli i kakva nam se to katastrofa dešava ili najavljuje. Tada sam, kao i mnogi, željno očekivao odgovore iz centara finansijske moći, i tako sam čuo (mislim a je to bio predsednik Evropske centralne banke) stav bankara da moraju prestati da budu tako nežni, i da treba da zauzmu oštriji stav prema klijentima!?
Ako vam ovo izgleda logično, mora da je to zbog ove 2-3 godine koje su pošle od tada i u kojima zaista vidimo zaoštravanje ponašanja banaka, ili drugim rečima, vidimo ko su nam vladari.
I to izgleda sve nepopularniji vladari.
A još pre toga sam počeo da nagađam razmere kada sam naivno mislio da će aparat za čitanje kartica poboljšati kvalitet moje usluge prema klijentima i povećati moj posao. Ahaha, kad sam video koliko to sve košta!!!!

U čemu je problem?
Banke bi po definiciji trebalo da su mesta koja vam vaše vrednosti čuvaju. Ukoliko im dozvolite da koriste vaše vrednosti, one će vam to čak i platiti (kamate na štednju). Zauzvrat, one na ovaj način dolaze do velikih količina novca, koje ulažu (pozajmljuju) privrednicima koji svojim radom podižu vrednost i banci plaćaju to što su im novac pozajmili na početku (kamate na kredite). Ovo bi sve trebalo da je prilično jasno i pozitivno, reklo bi se genijalan izum.
Međutim, sa razvojem tehnologija i društva, sve više se novac gubi u svom fizičkom obliku, i razmena novca se obavlja elektronski, jednostavnom razmenom podataka o računima.
I ovo bi trebalo da je civilizacijska tekovina koju ne bi trebalo napustiti, stvari su na ovaj način postale mnogo jednostavnije i brže.
E, sad polako nastupa "kvaka" (catch, zvrčka, fora...).
Neko mora da vodi računa o ovim podacima. Neko mora da radi posao koji nikada u istoriji čovečanstva nije postojao! A taj posao su preuzele banke.
Polako, banke postaju apsolutni vlasnici svog novca na svetu, znaju sve o svakome i samostalno odlučuju koliko će i od koga uzeti kad god im zatreba!
Da objasnimo kreditne kartice:
- banka naplaćuje "održavanje" od korisnika
- banka naplaćuje kamate na prekoračenje koje vam je sama odobrila, dok u isto vreme ne plaća ništa za korišćenje vašeg novca
- banka naplaćuje "instaliranje" na mestima prodaje
- banka naplaćuje procenat od svake transakcije koja se obavi
(slična situacija vam je i kod bezgotovinskog plaćanja u privredi, koje je, uzgred budu rečeno i jedini način plaćanja u privredi).
Za svaku od ovih stavki banka sama odlučuje kolika je, tj sama odlučuje koliko će i od koga uzeti!
Sve ovo ne bi bilo moguće bez neke vrste monopola, i to Zakonski uređenog, tako da:
- MORATE koristiti bezgotovinsko plaćanje u privredi
- NE SMETE objavljivati niti uračunavati procente koje banka naplaćuje po transakciji

(Setite se samo pre par godina kada je "pod pretnjom najstrožih kazni" zabranjeno da u radnjama imamo dve cene, za gotovinsko i bezgotovinsko plaćanje!? Ovo je podstaknuto time što državu Srbiju u ovom smeru vodi jedan bankar: Đelić. Pogledajte samo kako se on raduje kada država podigne kredit!? On je ceo život učen da daje kredite, i da tako čini druge ljude srećnim!? I sad kad se našao sa druge strane, on ne razmišlja ekonomski logično, nego bankarski emotivno!)

Ovih dana je na ovu temu polemika i u US. Odlučili su da ograniče provizije banaka na otprilike polovinu dosadašnjih iznosa. Procenjuje se da će samo najveće banke u US zbog ovoga izgubiti 8 milijardi $ godišnje!?
Znači, do sada su samo najveće banke, samo u US, uzimale oko 16 milijardi dolara godišnje, samo na provizije na plaćanje kreditnim karticama!!!!!
Izvor: Businessweek

I šta sad?
Tako da što je kriza dublja, izgleda da ljudi siromaše, a bankari se goje. Trenutna situacija podseća na pijavicu koja se zalepila i sisa krv, sve dok potpuno ne oslabi telo na kojem se nalazi. I šta sad?
Piratska partija, i gore pomenuti idejni vođa Rick Falkvinge, predlaže Bitcoin sistem! Ovo je sistem razmene novca preko anonimne mreže, nešto slično P2P mreži koja se razvija preko mnogo čvorova.
Ne samo da oslobađa građane enormnih troškova nametnutih od strane banaka, već daje i slobodu raspolaganja svojim novcem. Kako sada stvari stoje, banke (država) znaju koliko ko ima i na šta troši, a i sve se lakše ruše barijere nesmetanog i neodobrenog uzimanja sa vašeg ličnog računa (u Srbiji je to slučaj sa na primer OFPS-om).
Naravno, Bitcoin ima mnogo prepreka pred sobom koje treba da preskoči. Dve osnovne prepreke su:
- tehnološki problemi zaštite, sigurnosti, efikasnosti... i
- politički problemi, jer bi ovaj sistem duuuuboko uvukao ruku u džep trenutnim monarsima, što naravno, nikada neće proći bez velike borbe.
Ali, kao ideja, jeste možda jedan od načina izgradnje pravednijeg i boljeg društva.