26. 2. 2012.

Nezaposlenost u glavama

Pogodila me je rečenica u intervjuu jedne domaće "estradne zvezde" koja je rekla "Naravno da želim da vreme provodim kod kozmetičara, pedikira, u bioskopu i pozorištu, i da se posvetim deci, a da mi muž sve to obezbeđuje..."
Nije bitno ko je ovo izjavio, važno je da je ovo stav verovatno ogromne većine ljudi danas na planeti. Neko to očekuje od muža, neko od plate, neko od države... a zapravo većina misli da im to pripada, da im pripada pravo da budu lenji, da rade što manje, i da se što više bave sobom, fizički, i da sebi povlađuju.
Ovo je izjavila "zvezda" u svojim ranim 40-tim, u naponu svoje snage. Propadnica generacije koja će po socijalnim mrežama postovati idilične priče kako su se nekada poštovale "prave vrednosti", kako današnji crtani kvare decu... a ne vidi da je ona, i njena generacija, zapravo tvorac tih crtanih, da su se njene "prave vrednosti" pretvorile u sebične i ništavne ciljeve!
Danas je "tako normalno" da želimo takve, najblaže rečeno, prostakluke.
Svedoci smo društvenih promena, ili bar komešanja, izazvanih realnim problemima, ali i ovakvim očekivanjima.

Istina je da su vladajuće strukture poništile demokratsku viziju smenjivosti. Istina je da ovakva pozicioniranost za sobom donosi korupciju, pojedincima donosi pravo vlasti. Velike društvene mase su onemogućene da napreduju ili da se bar osećaju zadovoljno ili jednako.
Istina je da postoji bunt protiv ovakvog stanja, i da je bunt sve veći, agresivniji i opipljiviji. I istina je da je taj bunt opravdan.
Međutim, ono što nije dobro u tom buntu, je da on prepoznaje samo protivnike (korumpiranu vlast, banke, vladare iz senke...), ali ne prepoznaje i ciljeve, šta zaista možemo uraditi kada (i ako) pobedimo sadašnju vlast?

Sve se svodi na ciljeve sadržane u rečenici koju sam citirao na početku... ovo je bunt onih koji bi želeli da više vremena provedu kod kozmetičara!?

Moja omražena "autorska prava"!
Muzičari... o čemu oni sanjaju i za šta se bore? Da im svi, večno, plaćaju za njihove pesme!? Previše je naporno vežbati i praviti koncerte, previše je naporno noći provoditi po kafanama... Cilj je da mi se plati! Nije cilj da uživam u tome što radim, da unesem svoju emociju, želju, razmišljanje... sebe... u umetnost i da mi to pruži zadovoljstvo. Neee. Cilj je "da mi se plati"! I to ne jednom, nego svaki dan, i to svi. (Ovo pišem prvenstvo misleći na sistem kolektivne zaštite prava).

Ali, ovo je takođe razmišljanje današnjice, koje ne može doneti ništa dobro. Ovo je glorifikovanje i potenciranje autorskih prava, gde je ideja upravo negativna, i anticivilizacijska, ili antiljudska: "Moj je cilj da napravim nešto što će mi omogućiti da nikada više u životu ne radim, ni ja ni moji naslednici!"

Ovo je srž problema, srž borbe koja se mora voditi! Autor je stvaralac kao i svaki drugi! Njemu treba da bude plaćeno delo, a ne da mu cilj bude raj na zemlji! Ako hoće više para, mora više raditi, kao i svako drugi!
Dozvoliti autorska prava, u pravcu u kome to vode izuzetno bogate firme koje su počele da gube svoje profite, je jednako propasti civilizacije.. urušavanje iznutra... urušavanje fizičkih koncepta rada!

Ono što danas traže za autorska prava, vodi u haos u anarhiju... jer samo rad može obezbediti da stvari budu uređene u upotrebljive oblike, a da se sve ne pretvori u običan haos pokretnih atoma... kuda nas danas vode.

Smatram da je nezaposlenost najveća pretnja savremenom društvu! Od nezaposlenosti počinju svi problemi. Ali, postoje dve vrste nezaposlenosti, objektivna i subjektivna.

Imamo objektivne probleme. Moramo priznati da koliko god nam je tehnologija pomogla, donela nam je i probleme sa kojima se nikada ranije nismo susretali... Donela nam je preveliku proizvodnju, donela nam je gomilu proizvoda, često bespotrebnih.. donela nam je sve manju potrebu za ljudskim radom...
Tehnologija nam je donela paradoks da danas proizvodimo više nego što nam treba, ali nam to nije dovoljno!
Ovo je realan problem nezaposlenosti. Veoma opasna stvar.
Međutim, mi ovu opasnu situaciju pogoršavamo... subjektivnom nezaposlenošću! Našom idejom kako bi život trebao da nam izgleda! Mi želimo nezaposlenost!?
Da li je ovo možda i veći problem?

24. 2. 2012.

Jednostavan život - Kenzaburo Oe

Japanski pisac, Nobelovu nagradu je dobio samo par godina pošto je objavio roman "Jednostavan život" (1990, naslov originala se i ne trudim da napišem).
Na žalost, čitanje ovog romana je samo potvrdilo moje sumnje da se lični život čitaoca (mene) i te kako odražava na to kako će prihvatiti neko književno delo. Tako da se moj uzburkani i dinamični životni period kroz koji sam prolazio nikako nije usaglasio sa mirnoćom i laganim tokom koji sam do sada nalazio kod svakog japanskog pisca, pa i Oe-a, pa još u romanu koji se zove "Jednostavan život"!
Zato nikako nisam mogao da se "uključim". Iako je japanska staloženost i začuđujuća naivnost usaglašena u izraženi osećaj pripadnosti društvu, i u ovom romanu toliko prisutna, da svakako ostavlja utisak.
Šta možete dobiti ovom knjigom? Osećaj da nešto shvatate o jednom dalekom, razvijenom, društvu. Začetke teških životnih i filozofskih pitanja na koja se odgovor daje na možda jedini ispravan način: živeti "jednostavan" život!
Ali, avaj, usporenost, "lagana vožnja"... nikako nisu odgovarali mom unutrašnjem životu!
Na kraju krajeva.. da li bih je preporučio?