2. 2. 2011.

O pesimizmu u književnosti

Ovde sam razmišljao da li da bude "pesimizam" ili "depresija". Depresija bolje opisuje ovo što želim da kažem, ali isto tako previše asocira na bolest, a ovo nije bolest, čak naprotiv, ovo su veoma zdrava razmišljanja - ali depresivna.
Ideju za ovaj tekst sam dobio kada sam pročitao "Bespuće", takođe depresivnu knjigu, ali u poređenju sa monstrum knjigama koje ću ovde opisati, dečija slikovnica.
Dakle, govoriću o dva autora koji su proteklih godina definisali pojam pesimizma (depresije). Jedan je stariji, dobitnik Nobelove nagrade, Dž. M. Kuci. (John Maxwell Coetzee), drugi mlađi, ali opasniji, Mišel Uelbek (Michel Houellebecq).
Što se mene tiče, zajednička osobina za obojicu je da sam pročitao po jednu njihovu knjigu - Kucijevu "Čekajući varvare" (Waiting for the Barbarians, 1980) i Uelbekovu "Mogućnost ostrva" (La Possibilité d'une île, 2005) i rekao: "Gospodo, ove knjige su izuzetne, ali ja više neću čitati ništa što ste vi napisali - ja to sebi neću da radim!"
Kuci nam daje jezivu sliku ljudskog bića. Šta je sve taj grozan stvor sposoban da uradi. Uspešno poništava sve izvore nade ili dobrote. Međutim, pošto je pisac iz Južne Afrike, njegova dela upućuju i na neku političku aktuelnost, što celoj priči daje još jeziviji obrt, jer shvatate da se to što on opisuje možda negde i stvarno dogodilo.
Ali u isto vreme, ovaj podatak čitaocu dopušta i nadu, da je borba moguća i da se stvari mogu promeniti. To se i dogodilo, jer je Kuci čvrsto obećao da se promenio i da mu knjige više nisu takve. Poverovao sam mu i počeo da čitam "Dnevnik loše godine". Bio je u pravu, promenio se, više nije jeziv, ali više nije ni dobar (knjigu nisam završio). Nemojte ceniti Kucija po njegovim poslednjim knjigama, ipak ćete morati ući u njegovu najmračniju strahotu da bi ga poštovali.

Mišel Uelbek je nešto drugačiji. On se ne obračunava sa političkim režimima. On je protivnik čovečanstva. Uelbeka opisuju ga kao izuzetno inteligentnog čoveka. A on svoju intelegenciju koristi da bi dokazao svetu da nema nade. Da nam je propast neminovna.
Na početku "Mogućnosti ostrva" pisac se obračunava sa seksualnosti, sa već prvih stranica kao da nam poručuje: "Jebem zato što mi se može, nije bitno koga i kako, a decu svoju ubijam". I ovo je trenutak kada čitaoc ima potpuno pravo da kaže: "Čoveče, ti si bolestan, ja ne želim da čujem ono što ti pričaš." I ovde se vaša veza sa Uelbekom može prekinuti - savršeno opravdano.
Međutim, ako odete dalje, videćete da kada preskoči ovu, za njega tešku, prepreku, Uelbek nam bez imalo milosti uništava svaku pomisao na izlaz iz neminovne propasti. Zaista veoma inteligentno i proračunato. Toliko opasno da, evo ni posle nekoliko godina koliko je prošlo od kada sam ga poslednji put čitao, ne želim ni da vidim njegovo ime na koricama.
Još nisam čuo da je Uelbek pošao stopama Kucija i objavio da se promenio.

Нема коментара:

Постави коментар