14. 2. 2011.

Okorela zemlja čuda...

Trenutno čitam roman "Okorela zemlja čuda i Kraj sveta" Haruki Murakamija. Oprostićete mi što ne stavljam naslov originala, dosta bih se pomučio sa japanskim znakovima a to većini ništa ne bi značilo. A onaj manji broj ljudi koji razumeju i srpski i japanski verovatno znaju i mnogo više od mene o trenutno najpopularnijem japanskom piscu.
Ovo je treći roman Murakamija koji čitam ("Igraj, igraj igraj" i "Norveška šuma") što ga svrstava u manji broj pisaca koji su me toliko zainteresovali da im iznova poklanjam pažnju. Pored pitke i prilično uravnotežene naracije, Murakami uspeva da enigmatske postavke svojih romana prenese i na ukupno svoje delo, što doprinosi tome da se lakše odlučite na njegov novi roman.
Ono što mene iznova "muči" kod ovog autora je to što je glavni junak (do sada uvek muškarac) prilično melanholičan i mlak, intelektualni tip, ujedno i veoma uspešan u društvenim odnosima, i u zarađivanju novca, ali i u ostvarivanju emotivnih, odnosno seksualnih veza. Ovo se ne poklapa sa mojim životnim iskustvima, gde ipak morate uložiti neki trud i napor da bi ste došli do cilja, a ne ćutati i jednostavno puštati da drugi ljudi rade za vas, što je veoma često kod Murakamija.
Međutim, ovo je ujedno i ta enigma koju pokušavam da rešim: "Da li se radi o japanskom društvu?" Jer isti junak je po pravilu dobar u svom poslu, i po pravilu se velika količina vremena koju verovatno provodi na poslu uopšte ne opisuje u romanima.
Da li je tako u Japanu? Da li je njihov odnos prema radu tako ravnodušan i pomirljiv? Za razliku od evropljana, ovde ne možete osetiti ni ljubav, ali ni mržnju prema poslu. Ne možete osetiti ni žal za vremenom provedenim radeći, ali ni oduševljenje tim vremenom. I da li je dobar rad ujedno garancija da vam i privatan život onda teče glatko i mirno?
To su moja pitanja na koja pokušavam da odgovorim. Inače bih kao Hornbija i pisaca sličnih njemu, odbacio Murakamijeve romane, svrstavajući ga u hvalisavca, koji piše samo zato da bi veličao svoja seksualna umeća.
Ali, kvalitet Murakamija je u tome što mislim da na ova pitanja neću naći odgovor, a za to vreme uživam u njegovoj sporoj vožnji. On uspeva da se njiše na granici, ali ipak opstaje u predelu dobrog ukusa.

P.S. Uf. U jednom trenutku ove knjige uplašio sam se da možda ne čitam "Da Vinčijev kod" ili nešto tako. Dobro, bar je završio u svoj ritmu, ali ipak se vidi da je bio znatno mlađi pisac kada je pisao ovu knjigu, nego one prethodne koje sam čitao. Ne bih "Okorelu zemlju..." svrstao u njegove velike domete, ali... bar nam je dao objašnjenje svojih životnih stavova (koji, istina, "nikog nisu naročito impresionirala").

Нема коментара:

Постави коментар